Solfeggio
Solfeggio je u glazbenoj pedagogiji skup vježbi namijenjenih razvoju sluha, intonacije, ritma i sposobnosti čitanja nota. Obuhvaća pjevanje melodijskih obrazaca, glazbeni diktat te osnove teorije glazbe. Vježbe se izvode pomoću slogova za solmizaciju (do, re, mi...).[1]
Solfeggio je poznat s kraja 16. stoljeća, a osobitu je važnost stekao u Italiji tijekom 18. stoljeća. Iz Italije se proširio u Francusku, gdje je postao sastavnim dijelom glazbenoga obrazovanja. Na pariškom konzervatoriju uveden je 1795. kao obvezni predmet.[1]
Prvi poznati udžbenik solfeggia objavljen je 1772. godine u Parizu pod naslovom Solfèges d’Italie avec la basse chiffrée. Francuska metoda dugo je imala prevladavajući utjecaj u europskom glazbenom obrazovanju, premda su tijekom 20. stoljeća razvijene i brojne nacionalne metode. Među poznatijim autorima i reformatorima bili su Paul Hindemith u Njemačkoj, Zoltán Kodály u Mađarskoj te Heitor Villa-Lobos u Brazilu.[1]
