Idi na sadržaj

Bajka

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Image
Evropska bajka Crvenkapica na slici Carla Larssona iz 1881.
Image
Bajka prikazana na slici Jamesa Santa iz 1845.

Bajka je kratka priča koja pripada Folklornom žanru.[1] Takve priče obično sadrže magiju, čarolije i mitska ili nestvarna bića. U većini kultura ne postoji jasna granica koja razdvaja mit od narodne priče ili bajke; sve ovo zajedno čini književnost predpismenih društava.[2] Bajke se mogu razlikovati od drugih narodnih narativa kao što su legende (koje uglavnom uključuju vjerovanje u istinitost opisanih događaja)[3] i eksplicitne moralne priče, uključujući basne o zvijerima. Prevladavajući elementi uključuju zmajeve, patuljke, vilenjake, vile, divove, gnome, gobline, grifone, podvodne ljude, čudovišta, monarhiju, vile, životinje koje govore, trolove, jednoroge, vještice, čarobnjake, magiju i čarolije.

U manje tehničkim kontekstima, termin se također koristi za opisivanje nečega blagoslovljenog neobičnom srećom, kao u "bajkovitom završetku" (sretnom završetku)[3] ili "bajkovitoj romansi". Kolokvijalno, termin "bajka" ili "bajkovita priča" može značiti i bilo koju nategnutu priču ili izmišljotinu; koristi se posebno za opisivanje bilo koje priče koja ne samo da nije istinita, već i ne bi mogla biti istinita. Legende se doživljavaju kao stvarne unutar njihove kulture; bajke se mogu stopiti u legende, gdje i pripovjedač i slušaoci doživljavaju narativ kao utemeljen na historijskoj istini. Međutim, za razliku od legendi i epova, bajke obično ne sadrže više od površnih referenci na religiju i stvarna mjesta, ljude i događaje; one se odvijaju "nekada davno", a ne u stvarnim vremenima.[4]

Bajke se javljaju i u usmenom i u književnom obliku (književna bajka); naziv "bajka" ("conte de fées" na francuskom) prvi put im je pripisala Madame d'Aulnoy krajem 17. vijeka. Mnoge današnje bajke razvile su se iz višestoljetnih priča koje su se, s varijacijama, pojavljivale u više kultura širom svijeta.[5]

Historiju bajke je posebno teško pratiti jer često opstaju samo književni oblici. Ipak, prema istraživačima sa univerziteta u Durhamu i Lisabonu, takve priče mogu datirati hiljadama godina unazad, neke čak i iz bronzanog doba.[8][9] Bajke i djela izvedena iz bajki pišu se i danas.

Folkloristi su klasifikovali bajke na različite načine. Aarne-Thompson-Uther indeks i morfološka analiza Vladimira Proppa su među najznačajnijima. Drugi folkloristi su tumačili značaj priča, ali nijedna škola nije definitivno utvrđena za značenje priča.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. Jorgensen, Jeana (2022). Fairy Tales 101: An Accessible Introduction to Fairy Tales. Fox Folk Press. 372 pages. ISBN 979-8985159233.
  2. Thompson, Stith (1972). "Fairy Tale". u Leach, Maria; Fried, Jerome (ured.). Funk & Wagnalls Standard Dictionary of Folklore, Mythology & Legend. Funk & Wagnalls. ISBN 978-0-308-40090-0.
  3. 1 2 Martin, Gary. "'Fairy-tale ending' – the meaning and origin of this phrase". Phrasefinder. Arhivirano s originala, 19. 9. 2020. Pristupljeno 21. 8. 2020.
  4. Orenstein 2002, str. 9.
  5. Gray, Richard (5. 9. 2009). "Fairy tales have ancient origin". The Telegraph. Arhivirano s originala, 8. 9. 2009.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]

On origin and migration of folktales: