Roman

Roman je književna vrsta, te predstavlja najopsežniji i najsloženiji prozni oblik. Pisac pripovjedač niže brojne događaje, likove, opise i prikazuje društvo kao cjelinu. Danas je to najpopularnija književna forma.

Ime "roman" prvobitno je bio naziv za svaki spis pisan na romanskom jeziku. Porijeklo romana nije dovoljno objašnjeno. Neki ga teoretičari izvode iz helenističkih proznih književnih djela, neki iz srednjovjekovnog. viteškog romana i iz pikarskog romana, dok neki ukazuju na vezu između romana i filozofije, te Platonovu priču o Atlantidi smatraju prvim romanom u evropskoj književnosti. Bez obzira na ta neslaganja, koja su rezultat različitog shvatanja romana kao književne vrste, preovladava mišljenje da je roman tvorevina novog vijeka i da se u njemu javlja posve novi odnos prema svijetu, takav odnos kakav se u historiji ljudskog duha pojavljuje sa renesansom.

Vrste romana

Klasifikacija romana omogućuje s jedne strane lakše razumijevanje cjelokupnog sastava umjetničke proze, sastava u kojem se pojedine vrste romana javljaju kao relativno čvrsto određene zasebne književne vrste, a s druge strane omogućavaju načelnu analizu romana kao književne vrste. Tematska klasifikacija romana je najstarija i time najpoznatija klasifikacija. Prema toj klasifikaciji kao vrste romana najčešće se spominju:

• društveni
• porodični
• psihološki
• historijski
• avanturistički
• ljubavni,
• romani za mlade
• viteški
• pikarski
• kriminalistički
• naučno-fantastični
• dječiji

Poslije tematske podjele romana drugi način klasifikacije romana je prema stavu autora i općem stavu romana.

U tom smislu najčešće se govori o:

• sentimentalnom
• humorističkom
• satiričkom
• didaktičkom
• tendencioznom romanu

Navedene kategorije ne pripadaju upravo romanu nego se kao takva mogu primijeniti na sva književna djela, te klasifikacija nije klasifikacija romana nego način klasifikacije književnosti u cjelini.

Wolfgang Kayser drži da svaki roman, kao i svako epsko djelo, govori o nekom zbivanju koje se događa u nekom prostoru i u kojem učestvuju određeni likovi. Tako razlikuje "roman zbivanja" u kojem opisano zbivanje ujedinjuje sve ono što roman obrađuje (većina kriminalističkih i pustolovnih romana npr. ), zatim "roman lika" u kojem jedan ili nekoliko uzajamno povezanih likova dominira strukturom romana, ostvarujući jedinstvo svih ostalih elemenata u romanu (npr. Don Quijote, Gospođa Bovari) te "roman prostora" u kojem neki imaginarni ili stvarni prostor čini bitnu vezu između svega što roman opisuje (Andrićeva Na Drini ćuprija, Zolin Trbuh Pariza).

Ruski formalisti pokušali su opet razvrstati romane prema načinima izgradnje sižea, smatrajući da postoje tri temeljna tipa na koje se novele kao dijelovi romana povezuju: lančani ili stupnjeviti roman, prstenasti roman i paralelni roman. Lančani ili stupnjeviti roman se izgrađuje na taj način što se novele kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu, s time što je završetak svake novele početak druge. Povezivanje se postiže različitim stilskim sredstvima, kao što su npr. odlaganje stvarnog završetka, prividni ili lažni završetak i sl. U prstenastom tipu jedna okvirna novela obuhvata sve ostale poput prstena na taj način što neki događaj omogućuje onaj okvir unutar kojeg se zatim priča čitav roman. Paralelni roman građen je tako što se nekoliko fabularnih nizova razvija usporedo. Postoje i mnogi drugi pokušaji da se romani klasificiraju s obzirom na odnos pripovjedača prema priči. Tako npr. austrijski teoretičar Franz Stanzel razlikuje tri tipa: autorski roman u kojem je pripovjedač najbliži autoru i priča priču sa stajališta koje je u neku ruku na pragu romana: zatim "ja-roman" u kojem je jedan od likova pripovjedač, te personalni roman u kojem kao pripovjedači nastupaju isključivo pojedini likovi u romanu.

Također pogledajte

• San u crvenom paviljonu
• Tragom mrtve princeze
• Sjećanja jedne gejše